Udruzenje roditelja RK TREBJESA NOA

 

RODITELJI U SPORTU 

Roditelji u sportu: volite svoje dijete na način koji nema apsolutno nikakve veze sa njegovim sportskim uspjehom!!!

Roditelji u sportu… su neizostavni. Zbog toga, htjeli to vi ili ne htjeli, kao treneri se neizostavno morati baviti vama. Možemo vas i ignorirati. I to je jedna od opcija. Međutim, moramo biti svjesni koliko ste vi važni ljudima koje mi treniramo. Pogotovo kada govorimo o djeci. Zato će se ovaj tekst uglavnom bazirati na uticaju koji roditelji imaju na djecu u sportu.

U takmičarskom periodu moje sportske karijere to me pitanje i nije nešto posebno mučilo. Imao sam mamu i tatu na tribinama, a trenera uz sebe na terenu. Roditelji su pratili svaki moj korak, svaki trening i veliku većinu turnira, imali su svoje mišljenje i učestovali u svemu vezanom uz moj sport ali u stvari koje su se događale na treningu i takmičenju nikada se nisu miješali. Od tud vjerojatno i dolazi moj pozitivan stav prema roditeljima u sportu. Međutim, kada sam počeo raditi kao trener mlađih uzrasta shvatio sam koliko to ponekad predstavlja problem. Ne veliki problem niti nerješiv, ali problem s kojim se vjerojatno velika većina trenera suočava ako ne svakodnevno onda bar s dolaskom svake nove generacije. Ako ste trener vjerojatno ćete se nasmijati na puno toga u ovom tekstu, prisjećajući se nekih svojih iskustava. Vjerujem da ste se s vremenom naučili ne uzimati takve stvari k srcu, ne shvatajući lično, rješavati ih u hodu i nastaviti dalje. Ako ste roditelj i nadam se čitate ovaj tekst možda ćete se u nekim rečenicama osjećati prozvano, povrijeđeno, ljuto… Drago mi je zbog toga jer to i jest jednim malim dijelom bila moja namjera. Vjerojatno niste ni svjesni nekih svojih postupaka jer želite sve najbolje svom djetetu. Tu činjenicu nikada nisam niti ću dovoditi u pitanje. Ako se prepoznate u nekom dijelu ovog teksta i razmislite malo o sebi kao roditelju, svom odnosu s djetetom i trenerom onda je moj zadatak ispunjen. Budite svjesni da ovaj tekst nije opis jednog roditelja niti iskustva jednog trenera. Na internetu i u knjižnicama može se naći puno članaka i literature na ovu temu. A lično poznajem puno roditelja koji će ovaj tekst pročitati sa smiješkom… moji su prvi u redu

Postoji članak namijenjen baš roditeljima malih sportista u kojem autor, inače sportski psiholog, vrlo precizno opisuje savršenu metodu, korak po korak, kako od svog djeteta napraviti vrhunskog sportistu. Članak temeljen na godinama iskustva sa roditeljima malih sportista koji često nisu nimalo svjesni da rade više štete nego koristi. Pa donosi neke njihove uobičajene zablude…

Prvi korak je, naravno, da dijete čim ranije uputite u sport. Možda sa 3 ili 4 godine. Ma ustvari, zašto bi i čekali toliko dugo? Najbolje bi bilo dati mu loptu, reket ili bilo koji drugi rekvizit  naravno, o vašem izboru, čim se rodi. Nikada nisu dovoljno mladi da im usadite težnju za velikim postignućima u životu.

Zatim, trebali bi biti sigurni da ih pritišćete dovoljno nemilosrdno, neumoljivo i neprestano. Jer djeca danas jednostavno ne razumiju što je sve potrebno da bi se postigao uspjeh. Prema toma, vaš je  zadatak kao roditelju pomoći im da shvate kako put do uspjeha  vodi kroz igru i zabavu. Morate im dati do znanja kako je potrebno raditi naporno. Vježbati. Morate to shvatiti jako ozbiljno pa prema tome počnite s tim čim ranije.

Zajedno sa svim tim, već na početku preuzmite kontrolu i pobrinite se da shvate koji su im prioriteti (zanemarimo sada činjenicu da to uopšte nisu njihovi prioriteti nego vaši). U tome pomaže ako ih tretirate malo strožeije. To je bitno u izgradnji karaktera i njihove unutrašnje snage kroz duži period u njihovom životu. Morate imati na umu da na vrhu nema mjesta za slabosti.

Zapamtite, potrebno je puno discipline da bi se postalo prvak.  Tu se radi o ozbiljnom poslu i takvo nešto vam ne smije stati na put niti vas zanimati.

Molim vas, nemojmo sad zaboraviti najkritičniji posao vas kao roditelja: na vama je da zahtijevate izvrsnost i da postavite pred svoje dijete velika očekivanja. Pa ko će mu ako ne vi objasniti da se u vrhunskom sportu ništa manje od toga ne toleriiše? Prema tome, budite spremni ponuditi mu mnogo kritika i dati mu do znanja da se greške neće tolerisati. Ako želi izbjeći vašu ljutnju neće raditi greške. Jednostavno.

I na kraju, kako bi pravilno izgradili prvaka u vašem sportisti morate ga naučiti da bude izrazito kompetitivan. Morate ga natjerati da shvati da je jedino pobjeda važna i da se jedino to u sportu računa.Mada se i ne smije zaboraviti poraz,jer se na greskama uči .

Ako se pažljivo i dosljedno držite ovih uputa možda ste na pravom putu da vaše dijete postane vrhunski sportista a vi ćete biti taj koji će na kraju biti zaslužan za njegov uspjeh

Poanta cijele ove priče je: volite svoje dijete na način koji nema apsolutno nikakve veze sa njegovim sportskim uspjehom.

Zapamtite jedno, vi kao roditelji NE pomažete svojem djetetu miješajući se u njegove treninge. Djetetu treba dati šansu da se pronadje u sportu koji njemu najviše odgovara. NE inspirišuu ga vaša razočarana lica i primjedbe nakon neuspjeha,ali u tom trenutku treba sa djecom biti psiholog i motivisati ga za dalji rad jer niko nije savršen. . I NE, sigurno nećete poboljšati njegove vještine i sposobnosti time što mu povremeno dajete savijete nakon treninga i takmičenja ,ukoliko su negativni .(on je bolji od tebe, veze nemas i tome slicno )

Ali nešto ćete sigurno s time dobiti? Sigurno je da hoćete jer svaki vaš takav postupak nosi sa sobom posljedice… Problem je što te posljedice vjerojatno nemaju veze s onim što vam je bila namjera. Željeli ste sve najbolje, željeli ste i vi dati sve od sebe i pokazati svom djetetu koliko ste predani njegovom sportu… Ono što ste dobili je da ste djetetu nametnuli dodatan stres i učinili mu nemogućim da na takmičenju funkcioniše bez pritiska, da se opusti i stvarno pokaže što zna. A da uopštee ne ulazimo u to koliko će ih to povrijediti i uticati negativno na njihov odnos sa vama. Ono što vaša djeca najviše i bezrezervno trebaju od vas kada govorimo o rukometu je vaša podrška i ljubav nezavisno,  o njihovom sportskom rezultatu i uspjehu. Ako je vaša želja da vam dijete zaista dostigne svoj potencijal i uspije u sportu, a da uz to bude srećna i zadovoljna osoba, morate shvatiiti da je to dugotrajan proces i za to treba velikog zalaganja a i sreće.

Morate shvatiti da ste u tom uzrastu i vi njima najvažniji na svijetu. Vaše odobravanje njima znači sve. Oni se užasno i najviše na svijetu boje da će vas razočarati i napravili bi sve da se to ne dogodi. Oni trebaju vašu ljubav i podršku više od ičeg na svijetu i ničije tuđe riječi, pa čak niti trenerove, u tom uzrastu neće imati istu snagu kao vaše. Zato pomno birajte riječi i povratne informacije koje im dajete svojim ponašanjem i postupcima. Koliko ste ustvari vi svjesni svega ovoga kada samo usput dobacite neki komentar  svom djetetu? Ta briga, da vi gledate i kritikujete svaki njihov korak, u njima prerasta u nervozu jer vam žele udovoljiti, silno vam žele udovoljiti, a to dovodi do totalnog gubitka fokusa i koncentracije na sve drugo što vodi totalnoj blokadi i lošoj realizaciji onda kad je najvažnije. Zar stvarno želite da vaše dijete koje toliko daje u sport, toliko se trudi i radi, dođe na utakmicu ili trening i razmišlja o tome kako da ne dobije kritike od vas i udovolji vam umjesto da svu svoju pažnju i koncentraciju usmjeri na zadatak koji je pred njim? Zar stvarno želite da su mu u glavi vaše riječi umjesto svega onoga što je godinama usavršavao na treningu i što radi, priznajte, bolje od vas? Pogotovo ako se nikada niste bavili sportom kojim se on bavi. Gledanje na televiziji i jutarnja gimnastika se ne računaju ovaj put. Ili ako ste se bavili istim sportom pa ste uvjereni da znate bolje od trenera. Još gore.

Niti jedno dijete, bez obzira kojeg uzrasta i pola , ne može funkcionisati dobro u situacijima kada izostane  ljubav, povjerenje i podrška roditelja na svakom koraku. A vi ga svojim postupcima stavljate upravo u tu situaciju a da toga uopšte i ni najmanje niste svjesni. Ono što je vama bezazlena primjedba koju ste jednostavno morali izreći jer se greška tako očita da se vidi iz aviona, njima je trenutni izvor velikog stresa što dovodi do totalne blokade. Jer oni vas ne žele razočarati ni pod koju cijenu a sa svakim vašim takvim komentarom od vas dobiju povratnu informaciju da nisu dovoljno dobri.  Njihov sport mora biti i ostati baš to, njihov sport. Sport za djecu mora biti izvor veselja, nešto u čemu će uživati slobodni od pomisli da bi nekim svojim postupkom možda mogli iznevjeriti vaša očekivanja.

Vi ste možda uvjereni da su vaši postupci bezazleni jer želite samo najbolje za svoje dijete. No, jeste li zaista svjesni koliko djeca dobro znaju čitati vaše reakcije i koliko su osjetljivi na njih, pogotovo u situacijama kada ne uspiju i kada očajnički traže neku povratnu informaciju od vas, potvrdu da vas nisu razočarali i da njihov uspjeh ne uvjetuje vašu ljubav. Vi im možda govorite jedno, i objasnite vi njima sve, ali koliko vaše reakcije stoje iza vaših riječi? Možete reći najdivnije riječi ali ako ih ne mislite nećete zavarati svoje dijete. I sad si možda mislite da bi vam vaše dijete vjerojatno dalo do znanja da sve ovo radite, ma sigurno bi vi primijetili na svom djetetu da tako negativno utječete na njega. Istina je da će vrlo malo djece i reći roditeljima da umiru od straha od pomisli da će ih manje voljeti ako neće ispuniti njihova očekivanja na treningu ili utakmici. Budite svjesni da je puno veća vjerovatnoća da će to sve zadržavati u sebi i patiti u tišini.

Ono što morate raditi ako vam se dijete bavi rukometom jeste da  uvijek i u svakom trenutku moraju biti svjesni da nisu njihovi sportski rezultati niti njihov sportski pun ono što je za vas bitno. Nemojte im nametati teret borbe za vaše odobravanje i ljubav na sportskom terenu. Riješite se svake kompetitivnosti i želje da vidite vaše dijete kako uspijeva u sportu. Zaboravite na takve misli jer one će izlaziti na vidjelo u vašem svakodnevnom odnosu s njima, čak i nesvjesno. Vjerojatno su to vaše želje i težnje a ne njihove. Imali ste svoju priliku, sad dajte njima njihovu i budite im podrška u svemu što rade, kako god to rade. Dajte im do znanja da vaša ljubav ne zavisi o njihovom sportskom uspjehu. Dajte im to do znanja stalno. I zapamtite, ako vaša ljubav prema djetetu nema veze sa njihovim sportom onda nema veze ni sa pobjedom niti porazom. Bitno je samo da brinete o svom djetetu, da ga volite bezuslovno i to mu pokazujete, nezavisno u situacijima u kojojima se nalazite a pogotovo o sportskoj situaciji. Ako ih naviknete na takav odnos s vama osjećat će se voljeno , sigurno i neće se zamarati sa borbom za vašu ljubav kroz uspjehe u životu. To će ih osloboditi u svim aspektima života i omogućiti im da daju sve od sebe bilo u sportskoj dvorani, učionici, na pozornici ili bilo gdje drugo gdje oni SAMI IZABER!U

I za kraj,pustite nama trenerima da radimo ono što najbolje znamo .Ako ste nam već ukazali povjerenje time što ste svoje dijete, ono što vam je najvažnije i najvrjednije, doveli u naš klub, onda nam dajte priliku da to povjerenje i opravdaju. I ne, nemojte se niti u jednom trenutku zavaravati da vi znate bolje jer u sportskom razvoju vašeg djeteta na vama je da mu budete roditelj, a ne trener. Osim u situaciji kada sami trenirate vlastito dijete ali to je jedna sasvim druga priča i sad nije o tome riječ. To što godinama pratite svaki trening svoga djeteta i što možda i sami znate neki ili taj sport nije opravdanje. Nema opravdanja. Dijete već ima nas kao trenera koji  davamo apsolutno sve od sebe da vašem djetetu omogućimo sve najbolje moguće uslove za uspjeh ali i za siguran, miran i prije svega veseljem i pozitivnim iskustvima ispunjen razvoj u sportu. Jer u niti jednom trenutku nemojte zaboraviti da se tamo, u sportskoj dvorani, prije svega izgrađuju djeca kao osobe a tek onda možda u nekim slučajevima i vrhunski sportisti. Mi kao treneri smo tu da iz njih izvučemo maksimum, da ih natjeramo da daju sve od sebe i da se borimo s njihovim pobjedama i porazima, greškama, nervozama, blokadama, svim aspektima treninga i svemu što uz sport dolazi, na i izvan terena. Vi ste tu da budete roditelj. Ako ćete raditi njihov posao zanemarit ćete svoj. I uživajte… sport je pun lijepih trenutaka ako ih znate prepoznati i cijeniti. Dopustite onda da saradnja u njemu bude pozitivno iskustvo i vama i vašem djetetu. Nemoguće je da svi budu prvaci, ali čak i oni koji nisu prvaci trebaju roditelje koji su ponosni na njih bez obzira na sve.

Autor : MILOŠ PEROVIĆ

 

Ciljevi i zadaci u radu s djecom

Picture

 

Vaspitni zadaci 

Rukometni  klub Trebjesa NOA  mora imati naglašenu vaspitnu dimenziju formiranja cjelokupne ličnosti mladih sportista. Vaspitna funkcija posebno je naglašena u sadašnje vrijeme kada iz poznatih razloga koje prate sve tranzicijske zemlje izostaje vaspitna funkcija porodice. Stoga je zadatak škole rukometa osigurati pozitivno okružje u kojem će dijete ispoljavati pozitivne emocije, formirati pravilne stavove, vrijednosne kriterijume i radne navike, učiti se odgovornosti, toleranciji i uvažavanju različitosti, te razviti svijest o grupnoj solidarnosti i podređivanju pojedinca uspjehu kolektiva. Naročito je važno razvijati i posticati uredno, kulturno i pristojno ponašanje u društvu, te kulturnu komunikaciju posebno sa starijim osobama. Moramo imati na umu da su djeca sa kojom radimo u dobi kada su podložna učincima vaspitanja i obrazovanja, kako u krugu porodice i u školi, tako i za vrijeme trenežnog procesa. Upravo zbog ove informacije potrebno je da i trener za vrijeme rada u školi rukometa da naglasak na vaspitanju. Ovo će se manifestovati kroz specifične ali i opšte vaspitne zadatke na kojima treba inzistirati u radu s mladim sportistima. Navesti ćemo neke od osnovnih vaspitnih zadataka koje bi trebale biti prisutne u svakodnevnom radu škole rukometa. Prilagođavanje na rad u kolektivu kroz igru i druženje sa saigračima očituje se kroz:

  • izgrađivanje međuljudskih odnosa,

  • međusobno uvažavanje,

  • razvoj discipline,

  • vježbe postrojavanja,

  • razvijanje navika za vježbanjem

  • međusobno pomaganje pri vježbanju,

  • samostalnost u radu

A razvoj moralnih osobina kroz:

  • red

  • upornost

  • tačnost

  • samokritičnost

  • istrajnost u radu

  • razvoj i usavršavanje radnih navika

  • poštivanje pravila igre

  • radovati se pobjedi i znati podnijeti poraz

  • fair-play

  • očuvanje sportskih rekvizita, sprava i inventara

Obrazovne zadaci

Jedan  od najvažnijih zadataka škole rukometa je motoričko obrazovanje. Počev od biotičkih motoričkih znanja koja imaju visoku utilitarnost, a kojima rukomet obiluje (trčanja, skokovi, bacanja, .) djeca će u rukometnoj školi upoznati i usvojiti veliki broj specifičnih motoričkih znanja s i bez lopte (šutiranje, fintiranje, blokiranja, ..), usavršavati motoričke programe i obogaćivati motoričku memoriju. Osim motoričkih, polaznici će steći i ostala teorijska znanja iz pravila i propozicija, teistorije, tehnike i taktike rukometne igre. U procesu motoričkog obrazovanja važno je poštovati metodičke principe i uvažavati mogućnosti i specifičnosti svakog pojedinog dijeteta. U školi rukometa djete bi trebalo dobiti sljedeće informacije i teorijska znanja o pozitivnim učincima sporta i tjelesnog vježbanja na antropološki status:

  • teorijska znanja o uticaju sporta na čovjekovo zdravlje

  • informacije o korisnosti svakodnevnog tjelesnog vježbanja

  • osnove teorijskih aspekata rukometnog treninga

  • edukacija o pravilnim prehrambenim navikama

Zdravstveno-higijenski zadaci

Ne manje važan zadatak škole rukometa je kod djeteta razviti svijest o važnosti zdravlja i brige za očuvanje zdravlja. Stalnim upućivanjem i ličnim primjerom trener će posticati djecu na osobnu higijenu, razvijati potrebu i naviku vježbanja u urednoj sportskoj odjeći i obući te održavanju higijene i presvlačenja u čistu odjeću nakon vježbanja itd. U saradnji s roditeljima, trener će skrbiti o zdravstvenom stanju polaznika, upućivati na redovno provjeravanje zdravstvenog statusa te pravovremeno reagovati na uočene eventualne zdravstvene poteškoće. Prilikom upisa svakog djeteta trener mora tražiti ljekarsko uvjerenje o sposobnosti djeteta za bavljenjem rukometom te od roditelja tražiti informacije o eventualnim zdravstvenim poteškoćama djeteta. Njegovanje zdravstveno-higijenskih navika očituje se u sljedećim zadaćama:

  • čista obuća i odjeća,

  • pranje ruku i umivanje poslije treninga,

  • održavanje reda u svlačionici, dvorani ili na igralištu,

  • osobna higijena,

  • samokontrola zdravlja

Antropološke zadaće

Rukometna škola ima zadatak posticanja svestranog razvoja i unapređenja cjelokupnog antropološkog potencijala djeteteta. Prije svega razvijanje širokog spektra motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, skladan i pravilan tjelesni razvoj, unapređivanje mentalnih sposobnosti, poticanje pozitivnih emocija i sociološka adaptacija. Posebno je važno da se ne zapostavi, ali ni favorizuje niti jedna antropološka sposobnost, jer je osnovni i prvenstvena zadatak rukometne škole upravo formiranje cijelovite mlade osobe, prije svega zdrave i zadovoljne.

Uloga trenera

Posmatrajući  jednu od najprihvatljivijih pedagoških teorija o razvoju ličnosti, < teorija samoaktiviteta >, koja kaže da razvoj pojedinca zavisi o naslijeđenim dispozicijama , o njegovoj samoaktivnosti, ali i o okolini u kojoj se razvija, dolazimo do zaključka da je uloga trenera izuzetno velika u formiranju ličnosti mladih sportista. Stoga je od esencijalne važnosti da sa djecom mlađe i starije urasne dobi , koja čine populaciju škole rukometa, rade stručno edukovani kadrovi(profesori fizičkog vaspitanja i treneri sa visokim školama), koji posjeduju psihološka i pedagoška znanja, te primjenjuju odgovarajuće metode s obzirom na uzrasne specifičnosti i razvojne sposobnosti mladih rukometaša. Potrebno je podrobnije opisati lik i uloge trenera u radu sa mladim rukometašima. Od trenera se traži da bude pažljiv, srdačan, strpljiv, susretljiv, da vjeruje u zajednički uspjeh i rad, da bude mladom rukometašu pri ruci , u svim, pa i u tzv. kriznim situacijama ili, te da zrači radnom energijom i optimizmom. Trener mora pojedovati sve karakteristike dobrog učitelja tj. mora biti dobar komunikator, stručnjak i vaspitač

Uticaj rukometa na djecu

Ravnomjeran psiho-fizički razvoj

Rukomet je sportska igra koja osigurava svestran tjelesni razvoj jer podjednako utiče na sve velike mišićne skupine. Kineziološka raznovrsnost i veliki broj različitih kretnih struktura zahtjeva podjednak angažman svih dijelova tijela što osigurava ravnomjeran razvoj svih mišića tijela, kako ruku i nogu, tako i trupa. Stoga je s gledišta biološkog rasta i razvoja rukomet upravo idealan sport za mlađe kategorije jer ne zapostavlja niti jednu topološku regiju tijela, a isto tako dominantno ne unapređuje ni jednu mišićnu skupinu na uštrb ostalih. Raznim kretanjima i skokovima razvija se muskulatura nogu, a izbačajima i raznim obrambenim kontaktnim djelovanjima mišići ruku, ramenog pojasa i trupa.

Podjednak razvoj svih motoričkih sposobnosti

Takođe rukomet je sportska igra čiji kineziološki profil zahtjeva široku lepezu različitih motoričkih sposobnosti. Nema ni jedne motoričke sposobnosti koja je irelevantna za rukomet i na koju rukomet kao kineziološka aktivnost ne vrši pozitivan uticaj. Stalno kretanje, ograničeni prostor, iznenadne situacije, ometanje protivnika, nedostatak vremena zahtjevaju brzinu, snagu, koordinaciju i agilnost, ali isto tako i fleksibilnost, preciznost ili ravnotežu. Brzina je dominantna odrednica kretanja sa i bez lopte, agilnost je važna zbog učestalog uspostavljanja, zaustavljanja i promjene smjera kretanja, koordinacija zbog manipulacije loptom u kretanju, snaga kod odraza, izbačaja i duela s protivnikom, fleksibilnost i preciznost kod udarca, a ravnoteža kod sprovođenja finti. Rukomet stoga proizvodi raznovrsne motoričke podražaje i u velikoj mjeri unapređuje cjelokupni motorički potencijal.

Svestran razvoj funkcionalnih sposobnosti

Raznovrsnost cikličkih i acikličkih kretnih sadržaja, specifični ritam utakmice, trajanje aktivnosti i veličina igrališta zahtjevaju od igrača različite vidove funkcionalnih sposobnosti. Jedan se dio aktivnosti na utakmkici manjeg i umjerenog intenziteta odvija u aerobnim uslovima, ali isto tako dugotrajne visokointenzivne aktivnosti (poput učestalih kontranapada ) odvijaju se u anaerobnim laktatnim uslovima glikolitičke razgradnje. Najveći se dio rukometne aktivnosti ipak odvija u alaktatnim anerobnim uslovima kreatin-fosfatne reakcije jer u ovoj igri prevladavaju kratkotrajne visokointenzivne aktivnosti u trajanju od nekoliko sekundi. Stoga rukometna igra potiče i kod djece razvija široku paletu fonkcionalnih sposobnosti.

Angažovanje mentalnog potencijala

Ni mentalne aktivnosti nisu zanemarene u rukometu. Angažman umnog potencijala posebno je naglašen u fazi intenzivnog motoričkog učenja, savladavanja pravila igre, te u taktičkoj pripremi. Savladavanje taktičkih zamisli, raznih akcija i kombinacija zahtjeva maksimalnu koncentraciju i potpuni umni angažman. Kod brojnih taktičkih vježbi nerijetko treba detaljno upamtiti shemu i redosljed kretanja lopte i igrača. Uz to situacijone vježbe, a naročito brojne situacije na utakmici u kojima dolazi do sučeljavanja većeg broja igrača zahtjeva pojačani kognitivni angažman naročito u vidu anticipacije, prostorno-vremenskog snalaženja, brzine percepcije, odlučivanja i izbora optimalnog motoričkog rješenja.

Uticaj na razvoj pozitivnih emocija i psihološku stabilnost

Rukometna igra u znatnoj mjeri potiče pozitivne emocije i pospješuje psihološku stabilnost. Naglašena saradnja među igračima, stalno situacijono sučeljavanje i brojni tjelesni kontakti pozitivno pridonose smanjenju anksioznosti kod djece. Dinamicizam i stalno kretanje ublažuju i kanaliziraju pretjeranu inpulzivnost i agresivnost, saradnja igrača usmjerena ka zajedničkom cilju potiče ekstravertiranost i smanjuje psihotične vidove ponašanja. Visoko zahtjevne i emocionalno napete situacije kojima rukometna igra obiluje, posebno u završnici utakmice kada su naglašene rezultatske tenzije i pritisci iz okoline, pospješuju psihološku stabilnost, emocionalnu uravnoteženost i sposobnost rasuđivanja u uslovima stresa. U svakom je slučaju rukometna igra ima cijelovit pozitivan uticaj na konativni prostor djece.

Sociološka adaptacija

U rukometnoj su igri akteri usmjereni na zajedništvo i međusobnu saradnju, a to podrazumijeva i odgovarajuću socijalnu odgovornost prema sportskoj grupi. Svaka se greška odražava na cijelu ekipu, ali isto tako svaka se pojedinačna greška može kompenzovati pojačaninim angažmanom ostatka ekipe. Stoga se djeca u rukometu navikavaju na međusobnu pomoć, brže se socijališu, društvenija su te lakše prihvaćaju pravila i zajednički cilj. Isto tako u okviru zajedničkih djelovanja postoji prostor i potreba za samostalnim kreativnim doprinosom svakog pojedinca ukoliko je on usmjeren ka zajedničkom cilju. Takvi se pojedinačni pokušaji s odobravanjem prihvaćaju za razliku od sebičnih samoinicijativnih djelovanja pojedinih igrača isključivo usmjerenih ka samoisticanju

Saradnja trenera i roditelja

Rukomet, dječaci, utakmica mlađih kategorija  Na tribinama desetak roditelja. Viču na sudije, viču na djecu, viču jedni na druge, čuje se »udari ga!«, »ne daj nikome!», «igraj sam!» i sl., prijete trenerima, sucima, protivničkim igračima. U što se pretvaraju roditelji kada stanu uz ogradu rukometnog igrališta? Možda bi ih netko trebao snimati, sigurno bi se mnogi posramili. Naravno da se svi roditelji ne ponašaju ovako ali je činjenica da je sve više onih koji smatraju da je takvo ponašanje normalno pa čak i poželjno te da će na taj način pomoći svome djetetu da bude bolji rukometaš. Što je mnoge roditelje tako izopačilo da sport gledaju samo kroz pobjedu pod svaku cijenu?

Zašto su od malena opsjednuti svojom djecom i u njima vide samo nove Baliće i Metličiće?  Najčešće su uspjeh i novac koji pojedini sportovi nose jedino što određen broj roditelja vidi. Veliki broj roditelja, preko djece pokušavaju ostvariti svoje ambicije. Tjeraju ih da izostaju iz škole, da treniraju bolesni ili povrijeđeni, prate ih svugdje, miješaju se u rad trenera, komentiraju i dobacuju na treninzima i utakmicama, ako treba i «platit će» samo da dijete igra. Zato veliki broj izuzetno sposobne djece otpada u takvom odnosu snaga. Ovakvo ponašanje utječe i na djecu. Psuju, šire ruke na svaku sudačku odluku, podmuklo udaraju protivnika i postaju sebični.

Ne treba posebno napominjati da je cilj škole rukometa odgoj u sportskom duhu, a ne stvaranje velikih rezultata koji u ovoj dobnoj kategoriji stvaraju prevelik pritisak na djecu i roditelje. Treneri moraju zauzimati čvrsti stav kada su u pitanju roditelji i njihova djeca na treningu i natjecanju. Ne smiju nipošto dopustiti diskriminaciju među djecom te koristiti dvostruke kriterije prema djeci. Nijedno dijete ne smije biti privilegirano ni zbog čega a ponajmanje zbog nekakve «usluge» roditelja treneru.

Treneri moraju s roditeljima uspostaviti dobru komunikaciju koja će prije svega biti usmjerena na odgoj i obrazovanje djece, a ne na rukometnu struku. Također moraju uputiti roditelje u specifičnosti rukometnog sporta, informirati ih o zdravstvenom statusu njihove djece te o potrebnom usvajanju higijenskih i prehrambenih navika izvan rukometnog terena. Roditelji međutim trebaju dati podršku djeci u bavljenju rukometnim sportom, nagraditi svaki njihov pokušaj i nastup bez obzira na postignuti rezultat. Sport mora povezivati i oplemenjivati ljude, stvarati prijateljstva za cijeli život, unapređivati zdravlje i kvalitetu života, pripremiti djecu za životna iskušenja, formirati radne navike, učiti ih razumijevanju, poštivanju pravila itd. To su prave vrijednosti sporta koje roditelji moraju prepoznati, poticati ih i u suradnji s djecom i trenerima razvijati.

Dobro je da roditelji budu prisutni za vrijeme treninga i natjecanja jer će na taj način bolje upoznati svoju djecu i njihovo ponašanje ali se nipošto ne smiju miješati u rad trenera jer na taj način ruše njegov autoritet ispred djece. Također je poželjno da trener uključi u rad škole rukometa roditelje koji imaju entuzijazma ali taj rad se mora svesti na logističku potporu a nikako na rad na rukometnom terenu. Zaključno, može se reći da roditelji ne bi smjeli psovati suce ili komentirati  trenerske odluke, već  pljeskati dobrim potezima i sportskom ponašanju svakog djeteta bez obzira u kojoj  ekipi igra i kakav rezultat postiže. Jedino ovakvim pristupom i ponašanjem roditelji mogu pomoći svojoj djeci da budu bolji rukometaši. Važno je da roditelji i treneri djeluju u suglasju na ostvarenju zajedničkog cilja. Taj cilj u ovom uzrastu nije prioritetno stvoriti potencijalne vrhunske rukometaše već prvenstveno odgojiti zdravog sportaša u svim  dimenzijama kao kompletne osobe.